Zbog slabašnog zdravlja kršten je mjesec dana nakon rođenja kao Bogdan Ivan.

Velik interes za duhovnost pokazuje već u djetinjstvu. Kako je kapucinski samostan u Herceg Novom tada potpadao pod venecijansku provinciju, u dobi od 16 godina mladi Bogdan odlazi u kapucinsko sjemenište u Udinama (Italija).

Nakon dvije godine provedene u Udinama, 1884. prelazi u samostan Bassano di Grappa kako bi stupio u novicijat. Tu 20. travnja postaje članom kapucinskog reda i uzima ime fra Leopold. Zavjetuje se u svibnju 1885. godine.

Na teološki se studij upisuje na sveučilištu u Padovi da bi potom školovanje nastavio u Veneciji gdje i ostvaruje želju za stjecanje svećeničkog zvanja 20. rujna 1890. Kako mladu misu nije mogao služiti među svojima, u zamjenu im je poslao fotografiju.

Kao mladomisnik izražava želju vratiti se u domovinu i raditi na jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve. No, dodijeljene su mu druge službe.

U periodu od 1890. do 1906. obnašao je razne redovničke dužnosti unutar venecijanske provincije. Tako je jedno vrijeme bio poglavar samostana u Zadru te neko vrijeme u Rijeci i Kopru.

Foto: Arhiva / Relikvija tijela sv. Leopolda Mandića

Od 1906. pa do svoje smrti redovničke je dužnosti obnašao u Padovi. Izuzev jedne godine koje je tijekom Prvog svjetskog rata proveo u internaciji u južnoj Italiji (1917.) jer se nije htio odreći hrvatstva, te kratkog perioda tijekom kojeg će boraviti u Rijeci (1923.).

U Padovi je bio odgojitelj studenata filozofije te predavač patristike. Više je godina iz Padove putovao u Veneciju gdje je mlade kapucine učio hrvatskom jeziku koji će im trebati u pastoralnom radu među hrvatskim vjernicima.

Zadnjih je četrdeset godina života proveo u Kapucinskom samostanu u Padovi ispovijedajući vjernike satima. Pohodili su ga tzv. mali ljudi, ali i ugledni građani: radnici i industrijalci, studenti i profesori, intelektulaci, vojnici i časnici. Ali i časne sestre redovnici, svećenici pa i biskupi.

U potpunosti je bio predan ispovjedanju jer za njega je ispovjedaonica bila mjesto ekumenskog djelovanja gdje molitvom ustraje na cilju da svi budu jedno.

Iz rodnog Herceg Novog ponio je podjelu kršćana na rimokatolike i pravoslavce. Ta rana ga je pekla i žrtvovao se kako bi se ta rana zaliječila. Uz ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj gajio je i ljubav prema svim slavenskim narodima te prema svojoj novoj domovini Italiji i njezinu narodu. Radio je na građenju mostova među ljudima i narodima i bio je svojevrsna preteča ideje ujedinjene Europe.

Zlatnu je misu proslavio 22. rujna 1940. Nakon toga njegovo će se zdravlje ubrzano pogoršavati. Smrt ga je sustigla 30. srpnja 1942. kada se oblačio za svetu misu, koju nikako nije propuštao. U jednom trenutku obuzela ga je samrtna slabost, a on je umirući izgovarao riječi molitve Zdravo Kraljice.

Foto: Arhiva / Iz Padove u Split pa u Zadar, potom Leopoldov rodni Herceg Novi, te Dubrovnik - neraspadnuto tijelo katoličkog sveca

Njegov grob, koji se prvotno nalazio na gradskom groblju, postao je stjecište njegovih brojnih štovatelja. Kasnije njegovi posmrtni ostaci biti će preneseni u grobnu kapelicu u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Padovi. Postupak za proglašenje fra Leopolda Mandića blaženim pokrenut je 1946. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI. 2. svibnja 1976., a svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983.

Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića u povodu Godine milosrđa organizirala je šestodnevno štovanje neraspadnutoga tijela drugoga proglašenog hrvatskog sveca i zaštitnika Godine milosrđa sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu. Čašćenje svečeva tijela bilo je u zagrebačkoj katedrali i crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi od 13. travnja do 18. travnja 2016. Mnoštvo vjernika iz cijele zemlje čekalo je u redovima kako bi vidjeli tijelo svetog Leopolda Bogdana Mandića želeći dotaknuti sarkofag.

Potom, 17. rujna 2017. relikvija njegova tijela stigla je u Split, u svetište Gospe od Pojišana, nakon što je krenuvši iz Padove, "obišla" Zadar, Leopoldov rodni Herceg Novi, te Dubrovnik. Vjernici su pohrlili u ulice oko crkve, a časne sestre klarise su po prvi put izašle iz samostana.

Spomendan Svetog Leopolda slavi se 12. svibnja. (Izvori: Wikipedija i mrežne stranice Zagrebačke nadbiskupije)